mi volimo pčele
Mnoge prošle studije su pokazale da su pčele inteligentne, no te studije su proučavale aktivnosti koje su slične njihovom prirodnom ponašanju pri potrazi za hranom.
U jednoj takvoj studiji pčele su povlačile uzicu kako bi mogle dohvatiti umjetni cvijet, koji je sadržavao otopinu šećera. Budući da ponekad pčele moraju povlačiti dijelove cvjetova kako bi mogle pristupiti nektaru, to nije ništa iznenađujuće. Autor te studije, Olli Loukola, tvrdi da takva ponašanja, unatoč kompleksnosti, ne pokazuju nikakve znakove dubokog učenja.
U potrazi za boljim rezultatima, Loukola i njegov tim su odlučili uzeti veći izazov i pokušati naučiti pčele pomicanju objekta koji nije izravno povezan s nagradom.
Izgradili su kružnu platformu s rupom u sredini koju su napunili otopinom šećera. Kako bi dobile nagradu, pčele su morale pomaknuti lopticu u rupu. Kao pomoć pri učenju korištena je plastična pčela na štapu kojom je znanstvenik pomicao lopticu.
Dodatno su izabrane tri grupe pčela koje su bile trenirane različitim načinima:
Po završetku treninga pčele su morale obaviti zadatak samostalno. Grupa koja je bila najuspješnija i vremenski najefikasnija je grupa koja je promatrala druge pčele, tj. prva grupa. Grupa pčela koja je promatrala magnetsku demonstraciju je bila uspješnija od grupe bez demonstracije.
Nakon treninga s tri loptice postavljenima na različitim udaljenostima od rupe, pri čemu su dvije najbliže loptice bile zalijepljene, najuspješnije pčele su i tada u rupu pomicale lopticu najbližu rupi. Time su pokazale sposobnost generaliziranja kako bi lakše riješile zadatak, umjesto samo slijepog kopiranja viđenog. Uspjeh nije izostao ni pri zamjeni žute loptice, s kojom su trenirane, crnom lopticom čime su pokazale da nisu samo privučene k određenoj boji.
Loukola iz provedene studije izvlači zaključak da pčele ne kopiraju demonstratora slijepo, već se mogu poboljšati koristeći ono što su naučile. Smatra da kognitivna fleksibilnost može pomoći pri potrazi za hranom u promjenjivom prirodnom okružju, što je od iznimne važnosti. Time se ponašanje pčela definira kao korištenje alata što je inače rezervirano samo za nekoliko visoko inteligentnih životinja kao što su vrane i primati.
Eirik Søvik sa Sveučilišta Volda u Norveškoj se slaže s tim, te tvrdi da često tražimo jednostavna objašnjenja za ponašanje životinja manjeg mozga, dok za isto ponašanje kod kralježnjaka odgovornim smatramo neke kompleksne fenomene. Također tvrdi da isti mehanizmi mogu biti odgovorni za jednaka ponašanja kod insekata i kralježnjaka, te da korištenje alata možda ne zahtijeva visoku razinu inteligencije kao što se smatralo.
Smatra da ako se primjeni ista razina ispitivanja kralježnjaka kao što se primjenjuje kod insekata, tada bi uvidjeli da iako se nešto čini kompleksno zapravo se odvijaju isti jednostavni mehanizmi.
Kognitivna sposobnost pčela je korisna u istraživanju umjetne inteligencije. Izrađeni su računalni modeli mozga insekta kako bi pomogli znanstvenicima pri shvaćanju načina nastajanja kompleksnih ponašanja koja se javljaju u prirodi. Bihevioralna istraživanja insekata pokazuju da se mnogo toga može postići, unatoč ograničenjima hardvera.
Studija koju je proveo Loukola pokazuje da manji mozak ne znači manje kognitivne sposobnosti i da je manji mozak također sposoban za kognitivnu fleksibilnost. Søvik smatra da je glavno ograničenje istraživanja kognitivne sposobnosti insekata ljudska kreativnost, jer eksperimenti koji ispituju kognitivnu sposobnost insekata nisu dizajnirani dovoljno dobro da bi se njihova sposobnost mogla mjeriti. Teško je zamisliti kako pčele doživljavaju svijet, što je jedan od velikih problema pri osmišljavanju eksperimenata za njih. Osmišljavajući zadatke koje pčele mogu uspješno riješiti dovodi nas bliže shvaćanju kako one doživljavaju svijet.
Izvor: Newscientist
Izvor istraživanja: Science, DOI: 10.1126/science.aag2360
